Obnova tradicijskog ruha i tekstilnog rukotvorstva nakon Domovinskog rata
NARODNA TRADICIJA

Uporaba tradicijskog ruha u svakodnevnom životu, pa tako i njegova izrada, najdulje se u Hrvatskoj zadržala na panonskom kulturnom području, posebice u Slavoniji, Baranji i Srijemu. Vještine izrade i urešavanja uporabnog tekstila i pojedinih dijelova narodne odjeće razvijene su do savršenstva.
U pojedinim krajevima seoski je puk svoje narodno ruho, najčešće preslojeno novim elementima i na različite načine modificirano pod utjecajem građanske mode, aktivno nosio do šezdesetih, sedamdesetih godina 20. stoljeća. Dok su muškarci već početkom, a najkasnije do tridesetih, četrdesetih godina 20. st., napustili većinu tradicijskih odjevnih predmeta, žene su se dugo nosile seljački, odnosno šokački. Pokrivale su se različitim kupovnima maramama. Uz košulje oplećke i podsuknje unteroke krojene i urešene na tradicijski način, koji postaju donje rublje, kombinirale su suknje, bluze, različite haljetke i pregače od tvorničkih tkanina izrađene prema posebnom modnom stilu, u kojem se pojedini tradicijski elementi miješaju i modificiraju pod utjecajem građanske mode. Starije žene i danas nose seljačku odjeću takvoga kroja, koja, također, ima lokalna obilježja. Po suknji, bluzi i marami prepoznaje se koja je iz kojega sela ili kraja.
Mladi danas narodne nošnje nose najčešće na različitim folklornim priredbama, ali i u posebnim životnim prigodama - na krštenju, krizmi, vjenčanju, na različite crkvene i državne blagdane, a u nekim se krajevima ljudi još uvijek i sahranjuju u pomno odabranim narodnim nošnjama. Za Slavonce, Baranjce i Srijemce narodna je nošnja nešto više od folklornog kostima – simbol nacionalnog i zavičajnog identiteta, baština naslijeđena od pradjedova koju žele sačuvati za buduće naraštaje. Zahvaljujući tome, tekstilno rukotvorstvo i izrada narodnih nošnji opstali su do današnjih dana u mnogim slavonskim, baranjskim i srijemskim selima i gradovima. Ta radinost nije bila sasvim prekinuta ni tijekom Domovinskoga rata i progonstva stanovništva. Naravno, suvremena je proizvodnja tekstila, izrada i obnova narodnih nošnji uvjetovana i prilagođena njihovim novim namjenama.
U nastavku teksta razmotrit ćemo sudbinu narodnih nošnji u Domovinskom ratu u kontekstu stradanja hrvatske tradicijske baštine, njihovu obnovu nakon rata, te revitalizaciju tradicijskog tekstilnog rukotvorstva i recentnu proizvodnju na ratom stradalim područjima Slavonije, Baranje i Srijema.
U vrijeme rata
Tijekom ratne agresije na zapadnu i istočnu Slavoniju, hrvatsko Podunavlje i Baranju, nakon čega je uslijedila okupacija pojedinih sela i egzodus hrvatskog i ostalog nesrpskog pučanstva, dogodila se devastacija kulturne baštine širokih razmjera. Cijelo ovo područje bilo je prije Domovinskog rata bogata riznica brojnih, raznovrsnih i dobro sačuvanih spomenika tradicijske kulturne baštine, od kojih su upravo narodne nošnje i uporabni tradicijski tekstilni predmeti u ratu najviše uništavana materijalna kulturna dobra. Svjesni da je baština simbol nacionalnog i zavičajnog identiteta, ono što nas čini takvima kakvi jesmo i razlikuje od drugih, a na drugoj ozbiljnosti, opasnosti i presudnosti trenutka u kojem će sve ono što bude uništeno i izgubljeno biti nenadoknadiv gubitak (a upravo je nošnjama prijetila sudbina potpunog uništenja!), ratni su stradalnici uzeli inicijativu u svoje ruke i krenuli sami spašavati svoju baštinu.
Bilo je to vrijeme kofera i zavežljaja. U prognaničkoj koloni, koja se 1991. godine slijevala u Zagreb, iz sela Bapske u okolici Iloka došla je i Slavica Suknović noseći stari kofer izboden vojničkim nožem. Prvo što je rekla bilo je: „Ej, znaš šta sam donela? Žensku i mušku nošnju! Znaš one moje vezove sa hrvatskim grbovima? Lepo sam ih sakrila u podstavu kaputa da mi ih ne uzmu one lude.“
Jela Golubov iz sela Draža ostala je sa bolesnim suprugom u okupiranoj Baranji do Božića 1991. godine. Kada su se izbjegli Srbi iz zapadne Slavonije naselili u novi dio njihove kuće i bilo je izvjesno da će uskoro biti prognani, počela je skrivečki pakirati nošnje, ćilime, ponjave i jastuke i uvečer kroz vrtove prenositi k susjedima na sigurnije mjesto. Nekoliko mjeseci nakon dolaska u Osijek u progonstvo, stupila je u kontakt sa švicarskim i engleskim časnicima UNPROFOR-a. Pomoću zemljovida, na kojem je njen unuk nacrtao točan put od ulaska u selo do mjesta gdje se nalazi i kako izgleda kuća u kojoj su bile sakrivene nošnje, te svoje fotografije, na čijoj je poleđini napisala pismo ženi koja ih je čuvala, oni su pomogli spasiti nošnje iz okupirane Baranje.
Odlazeći u progonstvo, mnogi su svoje uspomene sakrivali na raznim mjestima (tavanima, svinjcima, štalama, podrumima, u šumi) ili ih zakopavali u zemlju zamotane u najlonskim vrećama ili zatvorene u plastičnim bačvama, nadajući se da će ih ponovno pronaći nakon povratka. Evica i Tomislav Mijetić ostavili su u selu Slakovcima (okolica Vinkovaca) pune ormare i škrinje nošnji. Prije odlaska u progonstvo uspjeli su u dvorištu zakopati jedino žensko oglavlje zlataru i dukate, kojima su se u njihovoj obitelji generacijama kitile djevojke i mlade snaše. Nakon povratka u oslobođeno selo, dugo nisu mogli pronaći mjesto na kojem su bili sakriveni. Nakon brojnih prekopavanja, kad su već izgubili svaku nadu, slučajno su ih pronašli prilikom uvođenja vodovodnih instalacija.
Brojne životne priče mogu dočarati unutrašnje poticaje i nevjerovatnu snagu prognanika da ratu usprkos sačuvaju svoj identitet pomoću krhotina uspomena, sjećanja, albuma obiteljskih fotografija i pokojeg spašenog komada nošnje. Mogu se sažeti u jednostavnu rečenicu, kojom je Mirko Horvatić objasnio zašto je iz svoje bombardirane kuće u Starom Grabovcu od sve imovine išao spašavati isključivo i jedino nošnje: „Kaput mogu kupit u svakom dućanu, a naše nošnje više nigdje na svijetu!“.
Mnogi, nažalost, nisu uspjeli spasiti ništa. U do temelja srušenim, spaljenim ili opljačkanim selima (Gornjim Bogićevcima u zapadnoj Slavoniji, Bogdanovcima u istočnoj Slavoniji i mnogim drugima) nije ostala čitava niti jedna jedina nošnja. Sačuvano je samo ono što se prije Domovinskog rata zateklo izvan sela (nošnje su se prodavale, poklanjale, davale u nasljeđe, preseljavale zbog udaje ili ženidbe i sl.) ili su ih prethodno otkupili muzeji i gradska kulturno-umjetnička društva.
U progonstvu je obnovljen rad mnogih kulturno-umjetničkih društava. Folklorne su skupine tijekom progonstva bile mjesto okupljanja i često jedina središta kulturnoga života prognanika u novoj životnoj sredini, a zatim osnovni pokretači kulturnih aktivnosti nakon povratka u zavičaj.
Budući su originalne nošnje ostale nedostupne u okupiranim selima ili su bile uništene tijekom ratne agresije, za potrebe prvih nastupa izrađivane su nove. Ovisno o financijskim (ne)mogućnostima i individualnim sposobnostima njihovih stvaratelja, u većini slučajeva u toj prvoj fazi bile su vrlo skromne i blijede kopije originala, ali su ponekad i iznenađivale svojom ljepotom i autentičnošću. Bez obzira na skromnost izvedbe, ne samo da su zadovoljile primarnu praktičnu funkciju folklornog kostima, nego su za prognanike imale i daleko važnije simboličko, identitetsko značenje. Sudjelovanje na folklornim manifestacijama pružalo je dodatni poticaj za daljnju obnovu nošnji. Pobjeda baranjske nošnje, koju je nosila prognanica iz sela Topolja, na izboru najljepše djevojke i snaše na «Đakovačkim vezovima» 1995. godine bilo je svojevrsno priznanje svim Baranjcima za spašavanje i obnovu nošnji. KUD «Dunav» iz Vukovara počinje još u progonstvu obnavljati narodne nošnje prema fotografijama iz zbirke Gradskoga muzeja Vukovar (replike su izrađene u Posudionici i radionici narodnih nošnji) i u obnovljenim nošnjama prvi puta nastupa na “Vinkovačkim jesenima” 2001. godine.
Koliko god to paradoksalno zvučalo, tradicijsko tekstilno rukotvorstvo obnavljano je usred Domovinskoga rata i počelo se intenzivno razvijati ratu usprkos i unatoč tome što su nedostajali adekvatni radni uvjeti, prostor, alati, pomagala i sirovine za rad. Ta se radinost obnovila čak i u onim krajevima u kojima je davno prije rata već bila zamrla (zapadna Slavonija). Pritisnuti teškim materijalnim neprilikama, prognanici su tekstilnom radinošću počeli zarađivati za život. Svojim su proizvodima opskrbljivali mještane svoga sela razasute po raznim krajevima Hrvatske, ali i lokalno stanovništvo na području na kojem su bili smješteni. Zbog nedostatka domaćih vezilja i tkalja, vladao je velik interes za njihove proizvode. Prognanice iz Bapske, smještene u selu Razbojištu u našičkom kraju, potakle su lokalno stanovništvo da ponovno uvede običaj darivanja ručnika, peškira u svatovima, koji je izumro jer se više nitko nije bavio njihovom izradom. Bapčanke, smještene u prognaničkom naselju Blace kod Vinkovaca opskrbljivale su svatovskim ručnicima peškirima i lokalno stanovništvo u susjednim vinkovačkim selima. Ovisno o vlastitim sposobnostima i vještinama, držale su se poznatih tradicijskih obrazaca naučenih u svom zavičaju ili su se prilagođavale lokalnim tradicijama i ukusu naručitelja radeći po novoj modi.
Osim ekonomske, mnogo je značajnija bila socijalno-psihološka korist - socijalizacija prognanika u novoj životnoj sredini, postizanje psihičke stabilnost radom i poboljšanje materijalnih prilika privređivanjem. Rad i privređivanje omogućilo je prognanicima bržu socijalizaciju i uklapanje u novu životnu sredinu. Prognanica Jela Golubov iz Draža zorno je to ilustrirala riječima: „Otkada radim ručnoga rada, ja sam veseljija. U tomu uživam. Ni glava, ni leđa mi više ne bolu. Pa kako neću i bit, kad to voljim. Šila sam od mali' nogu. To je naše, naš život, to je naš ponos. Nema lipše od naše daraške nošnje. A ju, kad se setim šta smo sve imali i ostavili u Daražu“.
Značajan poticaj dale su organizirane akcije obnove tradicijskog tekstilnog rukotvorstva (radionice i tečajevi), spašavanja, prikupljanja, popisivanja i stručne obrade zbirki na terenu, koje su pokrenule i provodile društvene organizacije i udruge (organizacije crvenog križa, centri za socijalni rad, prognaničke udruge, prognanička naselja), kulturne i muzejske ustanove (pučka učilišta, centri za kulturu, muzeji, instituti). Planskim i organiziranim provođenjem ovih aktivnosti pod vodstvom stručnjaka različitih profila (etnologa, muzealaca, psihologa) postignuti su značajni rezultati. Spašene su od propadanja i stručno obrađene mnoge privatne, zavičajne i muzejske zbirke nošnji na ratom stradalim područjima.
Jednu od takvih akcija provodila je zagrebačka Posudionica i radionica narodnih nošnji uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Ureda za kulturu grada Zagreba. Kada su 1991. godine njihove dojučerašnje suradnice sa terena preko noći postale prognanice, okupili su ih u svojoj ustanovi i potaknuli na izradu nošnji svoga zavičaja. Uz pomoć vezilja i tkalja iz Vukovara, Borova naselja, Bapske, Tovarnika, Ilače, Nuštra, Nijemaca, Slakovaca, Privlake, Draža, Torjanaca, Gajića i drugih mjesta, zbirka Posudionice obogaćena je s tridesetak novoizrađenih slavonskih, baranjskih i srijemskih nošnji. Rezultati njihova rada bili su predstavljeni na izložbi “Zlatne ruke prognanica” koja je 1993. godine bila postavljena u Galeriji “Klovićevi dvori” povodom 26. međunarodne smotre folklora u Zagrebu. Potaknute akcijom i društvenim priznanjem njihova rada, prognanice su i same sebi izrađivale nošnje i tekstilne rukotvorine.
Stvaranje nove etnografske zbirke Gradskoga muzeja Vukovar započeto je u progonstvu. Ministarstvo kulture Republike Hrvatske financijskim je sredstvima pomoglo izradu replika srijemske ženske i muške narodne nošnje sa željom da budu začetak njihove nove zbirke. Nošnje su izradile prognanice iz Bapske i Ilače u suradnji s Društvom hrvatskih intelektualki i Posudionicom i radionicom narodnih nošnji. Toj se inicijativi pridružio Etnografski muzej Split poklonivši Gradskome muzeju Vukovar nekoliko slavonskih nošnji koje potječu iz okolnih sela Bogdanovaca i Svinjarevaca.
Nakon povratka
Povratak kući i obnova razrušenih sela dali su ovim radišnim ljudima novi snažan poticaj za daljnju obnovu zavičajne baštine, pa tako i tekstilnog rukotvorstva i narodnih nošnji. Različiti državni i gradski fondovi financijski podupiru obnovu nošnji i tradicijskog tekstilnog rukotvorstva. Etnološka struka potiče revitalizaciju zaboravljenih, raznovrsnih i specifičnih tradicijskih tekstilnih tehnika (zlatoveza, tkanja, bijeloga veza raspleta, veza pružanke, iglom šivane čipke pripleta i necanja, izrade tradicijskog nakita, frizura šokačkih pletenica i drugog), stručno usmjerava i pozitivno utječe na poboljšanje autentičnosti izrade narodnih nošnji za potrebe kulturno-umjetničkih društava. Tome doprinose i bolje ekonomske mogućnosti, te činjenica da su sada dostupniji originalni predlošci iz muzeja ili sačuvanih obiteljskih zbirki.
U obnovu tradicijskog tekstilnog rukotvorstva i ruha uključile su se i različite ustanove. Pučko otvoreno učilište u Novskoj pokrenulo je 1997. godine prikupljanje i obnovu nošnji za potrebe Hrvatskog kulturno-umjetničkog društva «Šubić». Sredstvima grada otkupljeno je tridesetak nošnji koje su spašene sa ratom stradalog novljanskog područja (iz sela Jazavice, Roždanika, Rajića, Voćarice, Grabovca Starog i Paklenice). Revitalizirano je tradicijsko tekstilno rukotvorstvo u gradu Novskoj i okolnim selima. Sličan projekt podupire i grad Pakrac, u kojem je 2005. godine osnovan Gradski muzej koji prikuplja zavičajne nošnje, organizira radionice za poduku tradicijskih tekstilnih tehnika i izrade nošnji.
Zajednica KUD-ova Vukovarsko-srijemske županije organizirala je 2001. godine tečaj izrade narodnih nošnji i tkanja za članove kulturno-umjetničkih društava svoje županije. Projekt je osmislila i njime koordinirala etnologinja Ljubica Gligorević, a demonstrirale su tkalje i tkalci iz Starih Mikanovaca, Otoka i Bapske.
Na inventarizaciji i obradi zbirke nošnji i tekstila Gradskog muzeja Vukovar i Iločkog muzeja radili su kustosi Etnografskog muzeja iz Zagreba, a na uređenju i restauraciji tekstilnih predmeta (raritetne zbirke ženskih kožušaka i svečane ženske nošnje urešene svilovezom i zlatovezom) zaposlenici Posudionice i radionice narodnih nošnji. Sredstvima Ministarstva kulture Republike Hrvatske u istoj su ustanovi izrađene replike svečane ženske i muške srijemske nošnje i poklonjene Iločkom muzeju. Muzej Slavonije Osijek počeo je 1996. godine prikupljati nošnje protjeranih srijemskih i bačkih Hrvata Šokaca (iz Gibarca, Kukujevaca, Plavne i Bača), koji su prilikom doseljavanja u Slavoniju ponijeli dosta narodnoga ruha. Godine 2003. obavljena je restauracija spašenih nošnji iz muzejske zbirke samostana u Šarengradu. Kamo nije mogla doprijeti struka i institucije, dopirale su individualne aktivnosti i napori pojedinaca – zaljubljenika u folklorne tradicije vlastitog zavičaja. Zahvaljujući onima koji su tijekom ratnih godina samozatajno prikupljali posvuda razasuto narodno ruho, bilježili sjećanja, podatke i dokumente o njemu i poticali njegovu obnovu, sačuvano je mnogo originalnih nošnji i zaboravu su otete brojne tradicijske tekstilne vještine.
Tekstilno rukotvorstvo danas
Najvećim zamahom obnova tekstilnog rukotvorstva krenula je u istočnoj Slavoniji i zapadnom Srijemu. Bio je to nastavak radinosti kojom su se pojedinci većim ili manjim intenzitetom bavili i prije rata. Stručan poticaj muzealaca i aktivnosti lokalnih muzejskih ustanova pozitivno su usmjerile i utjecale na razvoj njihove djelatnosti.
Većina tih istih tkalja nastavilo je tkati i u progonstvu, a tkaju i danas u Bapskoj, Dražu, Starim Mikanovcima, Otoku itd. Osim njih, mnogi su (žene i muškarci) upravo u progonstvu naučili vesti, tkati, raditi zlatovez, čipku i savladali razne druge rukotvorske vještine. Obnovljene su neke već zaboravljene vještine: tkalje iz Bapske obnovile su vještinu tkanja voravog platna misira i usnivanog platna jednozupke, a povratnice u Ilaču obnovile su vještinu pletenja djevojačkih šokačkih pletenica i izradu voštanih vijenaca.
Danas proizvodnja novih nošnji nije ograničena samo na ratom stradala sela, od kojih su u mnogima nošnje u potpunosti uništene (Bogdanovci, Antin, Lovas, Tompojevci, Berak), nego se izrađuju i u selima u kojima su originalne nošnje u velikoj mjeri sačuvane. Također, vrlo je česta pojava da vezilje i tkalje iz ratom stradalih sela opskrbljuju cijelo okolno područje tekstilnim proizvodima koje izrađuju prema tradicijskim obrascima svoga zavičaja ili prema zahtjevima naručitelja. Pored žena koje se tekstilnim rukotvorstvom bave od mladosti, danas ono postaje hobi brojnim mladim ljudima. Dok je to nekad bio samo ženski posao, danas se njime vrlo uspješno bave i muškarci.
Danas gotovo da nema tradicijske tekstilne tehnike koja nije revitalizirana – od naširoko poznatog i učestalog šlinganja, toleda i zlatoveza do rasplitanja, izrade šivane čipke motiva ili pak izrade suknenih kabanica i njihovog ukrašavanja aplikacijama svilenih i srmenih vrpci. Tako na folklornim manifestacijama i drugim svečanim prigodama ponovo može zabljesnuti svekoliko bogatstvo tradicijskog ruha koje se godinama marljivo prikupljalo, izrađivalo i obnavljalo.
Iako niti Baranja ne zaostaje po intenzitetu obnove, suvremeno tekstilno rukotvorstvo u toj regiji po mnogo čemu je drugačije. Baranja je nekoć bila bogata riznica starinskog narodnog ruha, koje se kao obiteljsko nasljeđe, generacijama prenosilo s koljena na koljeno. Nerijetko, u bogatim baranjskim kućama moglo se na jednom mjestu u drvenim škrinjama šublicima zateći i po stotinu, stotinu i pedeset ženskih rubina. Budući je hrvatsko stanovništvo starije životne dobi tijekom okupacije većinom ostalo na svojim ognjištima, sačuvan je velik dio tradicijskog ruha i tekstila. Mnogo je toga tijekom okupacije spašeno i preko susjedne Mađarske preneseno u slobodni dio Hrvatske. Stoga Baranjci niti danas nemaju potrebe tkati platno ili izrađivati starovirske ženske rubine ukrašene starinskim vezovima jer su ih sačuvali za nekoliko budućih generacija. Danas se tkaju vunene pregačice, jastuci i prekrivači za krevete i izrađuju jedino muške nošnje jer su originalni primjerci postali pretijesni mladim generacijama. Šiju se od starih zaliha platna ili se prepravljaju od ženskih rubina. Izuzetak je mlađa vezilja Eva Kostolić iz Gajića koja muške nošnje izrađuje na autentičan način ukrašavajući ih starinskim vezilačkim tehnikama prosicanjem, proterivanjem (vrste bijeloga veza raspleta koje se izrađuju izvlačenjem i opletanjem niti osnove i potke), te reljefnim vezom pružankom. U Baranji se intenzivno izrađuju i obnavljaju svečane ženske i muške nošnje jasprenke, odnosno mašlijare, na kojima se motivi izrađuju novim metalnim fliterima, staklenim zrncima i pozamenterijskim svilenim vrpcama ili se na odgovarajuće stare originalne nošnje apliciraju obnovljeni, restaurirani stari pozamenterijski uresi. Ovisno od stručnosti i ukusa vezilja, pritom često dolazi do odstupanja od starinskih obrazaca pa nastaju više ili manje uspjele suvremene kompozicije. U podravskom dijelu Baranje nošnje se pretežno ukrašavaju svilovezom, a u Baranjskom Petrovom Selu također je obnovljeno tkanje vunenih prekrivača i pregača.
Brojem i suvrsticama narodnoga ruha zapadna je Slavonija bila znatno siromašnija od ostalih dijelova Slavonije. Kako je tradicijska odjeća ranije nestala iz aktivne upotrebe, a folklorne su skupine za svoje nastupe koristile sačuvane originalne nošnje, nije bilo potrebno izrađivati nove. Budući je u ratu veći dio toga uništen, i u ovom dijelu Slavonije obnovljeno je tekstilno rukotvorstvo, iako je bilo zamrlo davno prije Domovinskoga rata. Nošnje su se prije rata izrađivale i u selima susjednog Brodskog Posavlja (Zagrađe), gdje je tekstilno rukotvorstvo bilo vrlo razvijeno i gdje su se naveliko tkale vunene zaprege i tkanice, te ručnim napravama mašinicama štikale rubine veženice. Nakon Domovinskog rata tkanjem i izradom nošnji za potrebe folklornih skupina počinju se baviti darovite žene i muškarci u Brestači, Novskoj, Starom Grabovcu, Gaju i drugdje. U Starom Grabovcu je obnovljen uzgoj lana i starinske tkalačke tehnike, a brojni pojedinačni, amaterski, institucionalni i stručni poticaji tradicijskom tekstilnim umijećima nižu se i dalje.
Na kraju
Unatoč ratnim stradanjima, progonstvu i devastaciji materijalnih kulturnih dobara velikih razmjera, ipak se uspjelo prikupiti, obnoviti i revitalizirati tradicijsku tekstilnu baštinu. Iznenađuje koliko su upravo narodnih nošnji ponijeli prognanici odlazeći u progonstvo, te koliko su ih spasili i prenijeli na sigurno tijekom svih godina okupacije. Još više iznenađuje zanos i zamah koji je pokrenuo intenzivnu obnovu tradicijskog ruha, te revitalizaciju tekstilnog rukotvorstva na ratom stradalim područjima Slavonije, Baranje i Srijema. Pokrenuta iz čisto praktičnih i ekonomskih razloga (nedostatak nošnji za folklorne nastupe, oblik ekonomskog privređivanja), ova je pojava ubrzo doživjela sasvim novu dimenziju – gotovo da je prerasla u kulturni pokret u kojem je ubrzo postala dominantna ona simbolička dimenzija – ratu usprkos obnoviti nošnju kao simbol identiteta i opstojnosti. Bili su to čvrsti temelji, postavljeni u ratno i poratno doba, na kojima i danas uspješno grade i čuvaju tradicije neke nove generacije. Današnje stanje tradicijskog tekstilnog rukotvorstva u Slavoniji, Baranji i Srijemu, dopušta nam reći da rat i ratna razaranja nisu uspjeli spriječiti uspješan prijenos tradicijskih znanja i vještina sa starijih na mlađe naraštaje. Paradoksalno, bili su mu svojevrstan poticaj
17.studenog 2011.
ZAPIS : Josip Forjan