Božić u Hrvata
Po rijecima sv. Augustina: "Bog se pocovjecio, da se covjek može pobožanstveniti". Taj jedinstveni povijesni dogadaj rodenja Boga-covjeka kršcanski svijet slavi od davnina. Svetkovina je nazvana Božic. Sama rijec Božic umanjenica je rijeci Bog i prvotni naziv djeteta Isusa, koji je kasnije prenesen i na sam blagdan njegova rodenja. Znacenje rijeci Božic kao mali Bog u kršcanstvu poprima umilna znacenja: blagi Bog, dobri Bog, bliski Bog - Bog dostupan i pristupacan covjeku. Tako je svemoguci Bog postao djetešce da nas ne prestraši i ne premaši, da nas k sebi privuce i privije. Isus je stoga sveprisutni i bliski Bog. Tako sam naziv Božic podsjeca da je blagdan Božica evandeoska škola ljudskosti i covjecnosti. Iz njega struje uocljive odlike: pristupacnost, jednostavnost, susretljivost, povjerljivost, skromnost.
Božic se do pred konac IV. stoljeca obilježavao 6. sijecnja, da bi potom bio premješten na 25. prosinca kako bi se potisnula, još od cara Aurelija (270.-275.) uvedena rimska svetkovina Natalis Solis Invicti, a koja je padala u vrijeme zimske obratnice. Kršcani su vrlo rano taj dan Isusovog rodenja smatrali i pocetkom nove godine. U razdoblju obnovljenog Zapadnog rimskog carstva gotovo je u citavoj Europi pocetak nove godine bio na Božic. I hrvatska božicna pjesma Narodil nam se kralj nebeski sa stihom na tom mladom letu veselimo se upucuje na Božic kao prvi dan nove godine. Tek je 1691. Crkva prihvatila 1. sijecnja kao Novu godinu. Kršcanstvo je u potpunosti uspjelo potisnuti rimsku svetkovinu rodenja nepobjedivog sunca, ali nije moglo sprijeciti da se mnogo poganskih obicaja i rituala iz pretkršcanskog razdoblja po sili inercije zadrži u puku i do današnjih dana - uloga vegetacije, svjetlosti, darova i cestitanja.
Svi ti obicaji su se vjekovima oblikovali utjecajem raznih naroda i krajeva, pa su po tome zajednicki citavom kršcanskom svijetu, a opet, svaka im je sredina udahnula nešto svoga i tako ih ucinila prepoznatljivima.
BIBLIJSKI BOŽIC
Razumijevanje Božica i njegovo otajstveno znacenje lucimo po Bibliji. Tako je Božic prije svega biblijski dogadaj. Na blagdan Božica se vec od 5. stoljeca slave tri mise: polnocka, zornica ili pastirska misa te poldanjica. Kod polnocke i zornice cita se izvještaj o dogadaju Božica s njegovim povijesnim odreženjem: u one dane izade naredba cara Augusta da se provede popis svega svijeta. Kod zornice je naglasak na evandeoskom izvještaju o navještaju pastirima, a kod poldanjice je proglas evandelja sv. Ivana: u pocetku bijaše Rijec, i Rijec bijaše u Boga, i ta Rijec bijaše Bog... I Rijec tijelom postade i nastani se medu nama! Ovaj proglas jasno usporeduje stvaranje svijeta i utjelovljenje Sina Božjega; oba dogadaja povezuje osoba Sina Božjega. On, besmrtan, je po Božicu postao smrtnikom da bismo mi, po njemu, postali besmrtnici. On, vjecan, postade vremenit, da bismo mi po njemu postali vjecni. Nastanio se medu nama, prihvatio naš život, postao naš suputnik i supatnik. Ostvario je svoje poslanje i postao naš Spasitelj i Otkupitelj.
Biblijski izvještaj Isusovo rodenje tumaci kao dogadaj koji se je zbio na slavu Bogu na visini i za mir ljudima dobre volje. Zapravo Biblija izrice trodjelno poruku o Božicu: ocitovala se slava Bogu na visinama, uspostavlja se na zemlji mir, koji je potvrda Božje naklnosti prema ljudima. Ljudi su od prvog Božica svjesni da uživaju Božju naklonost, a svakog Božica obnavljaju tu svijest, pa stoga njegovu i uzajamnu blagonaklonost, dobrostivost, dobrovoljnost. Hrvatski katolici dokazali su svoje vjernicko razumijevanje biblijskog Božica i u pjesmi Cestit svijetu izrekli svoje vjerovanje. Pjesnik Jeronim Korner, jedan od najboljih hrvatskih duhovnih pjesnika, ispjevao je neposredno prije II. svjetskog rata ovu pjesmu o Božicu:
I bio je Čovjek-Bog,
I dobar i drag i blag!
Kud prošla je njegova stopa,
Rastao milinja trag.
I bio je Covjek-Bog,
I lijep i svet i tih.
I svaka njegova rijec
Bijaše zvonak stih.
On življaše davno,
Al spomen je o njemu živa.
I mnoštvo o njemu zvijezda
Zemlji pricu dariva.
O, cuva cijeli svijet
O njemu spomen cist:
Bio je covjek, Bog i cvijet,
A zvao se Isus Krist.
HRVATSKI BOŽIC
Otajstvo Božica oblikovalo je vjernicko doživljavanje blagdana Božica hrvatskih katolika do te mjere da se opravdano govori o hrvatskom Božicu. Božic je naišao na odraz u književnosti, umjetnosti, a osobito spletu obicaja i u božicnim pjesmama i melodijama. Posebno su božicni obicaji, a napose božicne pjesme, u stanju iz godine u godinu pobuditi vjernicko doživljavanje Božica, u pripravljanju na blagdan i u slavljenju blagdana. Svi ti obicaji i pjesme uvjetuju pun odjek Božica u osobnom proživljavanju, ali i u obiteljskom i društvenom životu. Običaji, naime, obnavljaju niz sadržajnih i ljudski vrijednih cina upravljenih ocitovanju covjekoljublja od cestitanja i darivanja do izmirenja zavadenih i novog poleta u obiteljskom življenju. Pjesme pak stvaraju ozracje radosti i svecanosti, a sadržajem su zapravo prepjev božicnog evandelja i kršcanskih vjerskih istina.
Božic je stoljecima odgajao hrvatskog covjeka, i to ne samo u kršcanskoj vjeri, nego i za temeljne ljudske vrednote. Božicne pjesme odgajaju hrvatsku vjernicku dušu za kršcansku osjecajnost i suosjecanje. Razvijaju te stavove prema Isusu, Sinu Božjemu, rodenom kao dijete, ali i prema svim ljudima koji trpe. Odgajaju na djelotvornu solidarnost sa svom djecom svijeta koja dijele sudbinu maloga Isusa. Hrvatski je vjernik od Božica ucio i naucio da nije najvece zlo kad je dijete rodeno na slamici oštroj, ako može racunati s ljubavlju roditelja.
U božicnim je pjesmama, naime, jasno naznacena središnja kršcanska vjerska istina o rodenju Bogocovjeka, koga one cesto nazivaju Mladim kraljem, od Djevice Marije. Tu istinu pjesme uokviruju s jedne strane u idilican svijet pastira, mudraca zvanih kraljevima, andela, štalice, jaslica i zvijezde vodilje. Ipak te pjesme ne skrivaju krutu životnu stvarnost i neizvjesnost u kojoj su bili novorodeni Isus, Marija i Josip. Pogodilo ih je siromaštvo, odbijanje ljudi i neprijateljska prijetnja samoga kralja Heroda. Upravo tu i takvu stvarnost živjela su pokoljenja koja su stvorila te božicne pjesme i zatim mnoge druge generacije koje su pjesme pjevale. Jedva da su koje druge pjesme Hrvati prihvatili u takvoj mjeri kao božicne. U njima pronalaze izraz vlastite duše, povijesti i sadašnjosti. Istodobno dopuštaju da ih te pjesme odgajaju, oblikuju. Te su pjesme doista pjesme Božjega naroda koji se u njima prepoznaje, s njima poistovjecuje i upravo njima najbolje izražava svoju vjeru, cjelovito kršcansko vjerovanje, svoje kršcansko opredjeljenje, spremnost nastaviti Isusovo djelo medu ljudima i danas.
HRVATSKI PUČKI OBIČAJI
Božic se kao kršcanski blagdan u svakom narodu obilježava na poseban nacin cineci dio njegove etnografske baštine. U nekim hrvatskim krajevima vec na Svete Katarinu (25. studenoga) pocinje božicna priprava i traje točno mjesec dana.
Advent ili Došašce je vrijeme priprema za dolazak i rodenje Isusa Krista, a sastoji se od cetiri tjedna koja neposredno prethode Božicu i koji simboliziraju cetiri tisucljeca, koliko je po Bibliji prošlo od stvaranja svijeta do dolaska Kristova. Prema crkvenim regulama, od dana sv. Katarine pocinje propisani cetiri-tjedni post tj. pocinje božicna priprava koja traje tocno mjesec dana. Kroz adventsko vrijeme naša se razmišljanja i osjecaji krecu i u prošlost, sa sjecanjem na prvi Kristov dolazak, i u buducnost, s nadom u njegov ponovni povratak. Svako jutro drže se mise Zornice ili Rorate, a vjernici pristupaju ispovijedi i pricesti pa stoga Božic ima znacenje obnove i novog htijenja u vjernickom životu ka samo-prosudbi vlastitog života i djelovanja u svjetlu kršcanskog morala.
Slaveci mise Zornice narod je stvorio osobite adventske pjesme. Adventska pjesma Poslan bi andel Gabrijel u stihovima prorice otajstvo Kristovog utjelovljenja i Marijinog bogomaterinstva.
Hrvatski puk adventsko vrijeme izricito usmjeruje Božicu nazivajuci dane od Svete Katarine, prvo celo Božica tako da božicni krug puckih obicaja koji zapocinje s vremenom Adventa, a završava Svijecnicom i danom Sv. Blaža. U novije vrijeme sve prisutniji znak Adventa, koji ukazuje na Božic i poziva na obiteljsku molitvu, je adventski vijenac, koji se plete od zimzelenih grancica, ali tako da nema pocetka ni kraja što oznacuje vjecnost. U vijenac se umecu cetiri svijece koje oznacuju cetiri razdjelnice u ljudskoj povijesti: stvaranje, utjelovljenje, otkupljenje i svršetak. Prve adventske nedjelje pali se prva svijeca i tako redom da do Božica gore sve cetiri. Advenski je vijenac danas prihvatila gradska sredina, ali mu prijeti realna opasnost da preraste u puki ukras, da izgubi istinsku simboliku i snagu poziva na božicnu pripravu.
Nakon Svete Katarine slijede dani Svete Barbare (4. prosinca), Sveteog Nikole (6. prosinca) i Svete Lucije (13. prosinca) koji u pojedinim krajevima imaju istu ulogu pocetka kruga božicnih obicaja. Likove Svetog Nikole i Svete Lucije cesto predstavljaju muškarci ili žene i obilaze domove donoseci darove djeci. Na Svetu Luciju obicaj je da se nocu osoba ogrnuta bijelom plahtom uputi po kucama darivajuci djecu suhim smokvama, bademima, orasima i jabukama te plašeci nestašne mališane. Neposlušni pak pod jastukom pronalaze šibu kao opomenu da se poprave. U današnje doba ovu službu preuzeo je Sveti Nikola koji u cizmicu dobre djece stavlja slatkiše, a šibe dijeli njegov pomocnik Krampus (simbol zlog duha ili vraga). Tradicionalni, stari hrvatski božicni dar bila je i ukrašena jabuka zvana božicnica, a darivali su je mladici djevojkama.
Jedan obicaj koji se sacuvao do danas jest obicaj sijanja božicne pšenice kao simbola obnove života i plodnosti. Na dan Svete Barbare ili Svete Lucije sije se pšenica, simbol života u katolika i pripravlja zelenilo za ukras kuce i stola kod svetkovanja Božica. Sam obicaj pretkršcanskog je porijekla, ali danas ima kršcansku simboliku, a svrha mu je blagoslov ljetine. Zanimljivo je da ovog obicaja nema u protestantskim zajednicama i velikom dijelu Europe pa je uz Portugal i južnu Italiju, on vezan još samo za hrvatsko podneblje. Do Božica pšenica lijepo naraste u posudi ispunjenoj vodom, te ukrašava božicni stol, dok tijekom božicnog vremena stoji pod borom, uz jaslice ili u kutu sobe. Da bi izgledala lijepo, pšenica se podrezuje i ovije hrvatskom trobojnicom, a u nekim se krajevima posred pšenice stavi jabuka te svijece. Nakon Božica pšenica se daje pticama jer se ništa iz tog svetog doba ne smije baciti. Prema narodnom vjerovanju, gustoca iznikle pšenice, boja i socnost njezinih vlati, predskazat ce bolju ili lošiju žetvu iduce godine.
I dok se obicaj sijanja pšenice sacuvao i u gradovima, dotle su i u selima gotovo nestali obicaji unošenja badnjaka i rasprostiranje slame pod blagdanskim stolom u predvecerje Božica.
Badnjakom se naziva jedan a u nekim krajevima i tri velika panja, koja se unose u kucu na Badnju noc i stavljaju na ognjište. Taj obicaj takoder je pretkršcanskog porijekla, ali je vremenom zadobio kršcanske oznake. Tri panja simbol su Svetog Trojstva, a njihovim se žarom pripaljuju sve svijece u kuci. Panjevima koji tinjaju obicno bi se davalo malo od hrane s blagdanskog stola i vina koje se istom pilo. Vjerovalo se da ce vatra velikih panjeva donijeti dobro cijelom domu i svim ukucanima.
Slama se kao znak Božica održala znatno duže od panjeva. Trenutak unošenja slame u kucu, što je obicno cinio glavni clan domacinstva, oznacavao je službeni pocetak proslave blagdana Božica. Unošenje slame i rasprostiranje po podu dogadalo se s izricitim naglaskom na dogadaj Božica, jer su redovito taj cin clanovi obitelji pratili pjevanjem božicnih pjesama. Slama bi se rasprostrla po podu pod stolom, manji se dio stavljao na stol i pokrivao stolnjakom, a dio se klasja vezivao u snopove ili pleo u vijence. Nakon vecere, svi bi ukucani od stola pošli do slame gdje bi sjedili i pricali do vremena polaska u crkvu, a u pojedinim se krajevima na Badnju noc nije spavalo u krevetu vec na donesenoj slami. Slama razasuta po tlu bila je znak Isusova rodenja u štalici, dok je simbolika snopova i vijenaca vezana uz plodnost. Poslije blagdana tu su slamu smatrali blagoslovljenom i jamstvom dobrog uroda u vrtu i polju.
U Hrvatskoj se sve do 1850. nije obicavalo kititi božicno drvce, iako je takva praksa u njemackim pokrajinama postoji još od 16.st, a zanimljivo je da su prva božicna stabla bila bjelogoricna. Tek ucestalim pošumljavanjem u upotrebu ulaze crnogoricna drvca. Stablo se nekada kitilo jabukama, narancama, šljivama i kruškama, pozlacenim orasima i lješnjacima te slasticama od šecera i papira ili staklenim figurama ako ih je tko imao. Uza to, stavljani su papirnati lancici u bojama, zlatne i srebrne niti te lampioni i svjecice koje su se palile u najsvecanijim trenutcima. Iako se u Hrvata obicaj kicenja stabla javlja relativno kasno, kicenje doma zelenilom od davnine je uvriježen obicaj i dužnost koju su obicno obavljala djeca. U primorskim krajevima obicaj je bio da djeca kucu ukrase grancicama kadulje, bršljana ili borovim granama, a simbolika kicenja doma zelenilom oznacava životnu snagu suprotnu zimskom umrtvljenju prirode. Božicno drvce, a negdje zelene grane, su osobito vidljiv božicni simbol. Okiceni borovi stoje danas po gradskim trgovima i pred javnim zgradama. U kucama i u stanovima oni su središte oko kojega se okuplja obitelj i darivaju djeca na Badnjak ili na Božic. Premda se može uociti pretkršcanska ili nekršcanska pretpovijest tog njihovog unošenja božicnog drva ili zelenila u domove, danas su neizostavan znak slavljenja Božica. U osobit dogadaj obiteljskog zajedništva spada kicenje borova u kuci, a pod bor se redovito stavljaju i jaslice ili koji drugi znak Božica.
Jaslice, koje se stavljaju pod božicno drvce izravno ukazuju na dogadaj koji se proslavlja - noc Isusova rodenja i jasno oznacuju da se on rodio u štali. Nekada su se jaslice radile od gipsa, gline ili drveta, a nalazile su se samo u crkvama i bilo je pitanje casti napraviti što vece i vjerodostojnije jaslice. U njima su likovi Isusa, Marije i Josipa, pastira, trojice mudraca i njihove pratnje, a zatim vola i magarca te ovaca i deva. Prema nekim zapisima prve jaslice, u prirodnoj velicini napravio je Sveti Franjo još 1223. godine. Na jaslice ukazuje reljef Kristovog rodenja u luneti trogirske katedrale, djelo majstora Radovana. Najstarije danas sacuvane jaslice nalaze se u vrtnoj kapeli franjevaca na otocicu Košljun uz otok Krk. Nacinio ih je nepoznati majstor u 17. stoljecu. U kucama se jaslice postavljaju tek od 19. st. U Hrvatskoj je poznato i koledanje uz nošenje jaslica, a pocetkom ovoga stoljeca jaslice postaju vrlo cest ukras crkvi kroz božicno vrijeme. Danas su jaslice našle mjesto gotovo ispod svakog božicnog drvca, jer su iz crkvi jaslice prešle i u kuce i stanove. Naravno, kucne jaslice su nekad vrlo skromne, bez mnogo likova, sadržajno upravljene samo na dogadaj u betlehemskoj štalici.
Od božicnih ukrasa spomenimo i svijece koje imaju dvojaku simboliku: one su znak budenja prirode i znak svjetla koje je Isusovo rodenje donijelo svijetu.
Galerija
